Dinamo uoči Gorice otputovao u Francusku i sparirao Lilleu

Još boli poraz Dinama iz 6. kola na domaćem terenu protiv HNK Gorica, a kako nam u SuperSport HNL slijedi novi sraz ova dva protivnika, u Dinamu ništa ne prepuštaju slučaju. Dinamo je otputovao daleko na sjever Francuske kako bi za pripremu odradio jaki trening. Fokus je bio na poluaktivnom čuvanju protivničkih igrača i ako se gleda taj segment, trening je u potpunosti uspio.

Jedino tako bi mogao izgledati izvještaj s utakmice Europske lige, a da ima ikakvog smisla.

Naučili smo već ove sezone da od Dinama ne možemo ništa očekivati. Strepili smo čak i uoči Karlovca. Pobjeda u gradu na 4 rijeke i razbijanje Hajduka od strane Rijeke popravili su atmosferu u Maksimirskoj, a i kod većine navijačkog puka. U Lille su plave bluze otišle nakon niza međusobnih razgovora, uvjeravali nas kako je sad sve OK i nekako smo se potajno nadali dobrom rezultatu.

Dinamo se opredijelio na obrambenu formaciju i na čuvanje svog gola, a ubrzo smo uvidjeli kako to neće polučiti dobar rezultat. Dinamo je na poluvremenu već bio dva gola u minusu, u drugom poluvremenu Lille je zabio još dva pa je na kraju završilo s odličnih 4:0. Curilo je na sve strane, a svima je primarna zadaća bila obrana. U 90 minuta Dinamo nije zapucao na gol suparnika, nije kreirao niti jednu jedinu šansu, a najveći domet bio je korner – jedan. Istovremeno je Lille koji je nedavno izgubio od Crvene zvezde, imao 17 udaraca na gol, čak 9 u okvir tako da je 4:0 sasvim zadovoljavajući rezultat za trupe Maria Kovačevića.

Nije Lille Bayern, samo je tako izgledao pored šetača i promatrača u dresovima Dinama. Ovako nemoćnu partiju Dinama odavno nismo gledali, a Lille je igrao s pola gasa. Dinamova vezna linija nije postojala. Očito je da nije ništa gradila, a nije ni razgradila. Ne možeš ne ispratit igrača na ovoj razini. Ne možeš ni u HNL-u. Mikiću ćeš to još i tolerirat, ali kad najiskusniji na terenu rade početničke greške, onda ne možeš ni od ostatka momčadi očekivati bolji učinak.

Nakon utakmice slušali smo izjave igrača i trenera u kojima svi k’o papagaji ponavljaju kako im je prvenstvo najvažnije. Dok ne shvate da je svaka utakmica najvažnija, do tada će pristup biti ovakav, a ujedno i rezultati. Za što nam služi Europska liga, da imamo o čemu poslije razgovarat?

Prošlu sezonu su isto tako razgovarali nakon svakog kola, pitali se “A kaj ako uspijemo”? Možda da prestanu s pričom, pokažu da im je stalo i da oznoje dres?